polazne crte u sredozemnome moru : s posebnim osvrtom na pitanje korekcije ravnih polaznih crta republike hrvatske

U radu se analizira primjena pravila međunarodnoga prava mora o vanjskim granicama unutrašnjih morskih voda u praksi obalnih država Sredozemlja. Uz nacionalne propise kojima su defi nirane normalne ili ravne polazne crte ispred njihovih obala, s pozornošću se razmatraju i pitanja vezana uz zatvaranje historijskih zaljeva, posebice onih znatnije širine koje su proglasile Italija (Tarantski zaljev) i Libija (zaljev Sidra). Iako su konvencije o pravu mora izričito priznale postojanje tih zaljeva, propustile su urediti uvjete za nastanak pravnog naslova po historijskoj osnovi, ostavljajući ih u domeni međunarodnog običajnog prava. Najveća odstupanja od konvencijskih odredbi razvidna su u pogledu povlačenja ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnih mora. Pravila sadržana u članku 7. Konvencije iz 1982. (odnosno u članku 4. Konvencije o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu) poštivala je samo nekolicina od čak devetnaest sredozemnih zemalja koje su primijenile tu metodu. Kao posebno upitne ističu se ravne polazne crte Albanije, Egipta, Italije i Španjolske, čije obale se najvećim dijelom ne mogu smatrati razvedenima i duboko usječenima ili obrubljenima otocima. Kao primjer ravnih polaznih crta koje ispunjavaju sve uvjete što ih međunarodno pravo postavlja u pogledu njihove primjene, izdvajaju se ravne polazne Republike Hrvatske. Međutim, s obzirom da su povučene restriktivno, izvan njihovoga obuhvata ostali su udaljeni hrvatski otoci, pa prostori između njih i kopna nisu obuhvaćeni pravnim režimom unutrašnjih morskih voda. Stoga hrvatsko državno područje na moru danas ne obuhvaća sav međunarodnopravno dopustiv prostor. Pitanje djelomične korekcije ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina hrvatskoga teritorijalnog mora razmatra se i sa tehničkog stajališta.